Topusko – wikipedija gas 78 facebook

Topusko se nalazi na samoj granici između Korduna i Banovine, u slikovitom predjelu srednjeg toka rijeke Gline, brežuljkastom kraju izmedu Petrove gore na zapadu i nešto udaljenije Zrinske gore na jugoistoku. Cestovnim prometnicama naselje je povezano s većim obližnjim mjestima: Glina (13 km), Petrinja (35 km), Sisak (47 km), Karlovac (55 km), Zagreb (preko Lasinje i Pisarovine 65 km). Od Topuskog nisu daleko ni Plitvička jezera (80 km).

U okolici Topuskog nalaze se i poznati izvori hladne pitke vode: vrelo Mollinari, Benkovo i Jelačićevo vrelo. Posebno značajni, i po čemu je Topusko poznato, su termalni izvori. Postoje tri glavna izvora i nekoliko manjih, a izbijaju na površinu iz dubine od otprilike 1500 metara i vulkanskog su podrijetla. Medicinska primjena tople vode posljedica je tisućljetnog iskustva, ali je njeno djelovanje objašnjeno tek u novije vrijeme. Ona podražajno djeluje na reorganizaciju organizma i u tijelu mobilizira niz obrambenih čimbenika, a sastojci mineralne vode djeluju i farmakološki. Prema najnovijim nalazima svjetski poznatih institucija, termalne vode u Topuskom – po kvalitativnom sastavu – nalaze se pri vrhu ljestvice u Europi.

Općina Topusko po zadnjem Popisu stanovništva iz 2001. godine broji 3.219 stanovnika, što je otprilike polovica prijeratnog broja. Prema etničkoj strukturi, većinsko stanovništvo su Hrvati (63,5%), a značajan udio čini srpska manjina (29,6%).

U 4. i 5. stoljeću nadiru Goti i Langobardi, u 6. stoljeću Slaveni i Avari, a u 8. st. Franci. U 10. st. dolaze i Mađari, pa 1097. u bitci na Gvozdu pogiba Petar Svačić, po kome se danas zove Petrova gora. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. početkom 13. st. daje cistercitima određene povlastice, i oni se nastanjuju u samostanu na mjestu gdje je danas perivoj Opatovina. Godine 1334. povijesni dokumenti spominju prvu crkvu u Topuskom, crkvu sv. Nikole, koja se je nalazila na Nikolinu brdu. [1] Cistercitski samostan i opatija s početka 13. st. s veličanstvenom samostanskom crkvom Blažene Djevice Marije zaštitni su znak topuskog kraja. [1] Cisterciti su pod turskom prijetnjom otišli iz Topuskog, a kralj Ferdinand I. prava opatije dodjeljuje 1558. zagrebačkim biskupima. Turci su ipak 1556. zauzeli imanje topuske opatije, a cistercitski samostan i crkvu razorili su topovima 1565. godine. [1] Predaja kaže da je po tom događaju Topusko dobilo naziv. Nakon Turaka, 1784. godine Topusko je došlo pod upravu Vojne krajine. Od samostana i opatije preostalo je jedino gotičko pročelje crkve visoko 23 m.

Početkom 19. st. Topusko je potpalo pod francusku vlast, a nakon 1813. ponovo je u Vojnoj krajini. Tad počinje razvoj Topuskog kao kupališta, a jedan od najzaslužnijih ljudi u tom smislu bio je pukovnik Ivan Nestor. U 19. st. rade se mnoga znanstvena ispitivanja termalnih vrela. Njihov ljekovit učinak postaje sve poznatiji, pa sve više uglednih i poznatih ljudi onoga doba posjećuje toplice pa one postaju pomodno sastajalište. Po ukidanju Vojne krajine (1881. godine), Topusko i okolica postaju dio banske Hrvatske. To je razdoblje intenzivnog razvoja lječilišta i turizma u Topuskom. Na samom početku 20. st. izgrađeni su vodovod i željeznica. Podižu se perivoji, među kojima su najpoznatiji perivoj Nikolino brdo i perivoj Opatovina. Mnogi su se botaničari i kroničari Topuskog s neskrivenim oduševljenjem divili ljepoti krajolika i spokoju podneblja, ističući Opatovinu kao perivoj u podnožju Nikolina brda, ulicu lipa, brojne platane, egzotične vrste drveća ( ginko biloba, sekvoje i dr).

U Domovinskom ratu Topusko je pretrpjelo velika razaranja. Hrvatski branitelji teško su izdržavali. Nakon teškog bombardiranja, u rujnu 1991. godine zauzele su ga srpske snage. Zauzele su ga 14. rujna. [3] Nakon velikosrpske okupacije dijeli sudbinu ostalih okupiranih krajeva. Sve hrvatsko stanovništvo je prognano, katolički objekti uništeni, a okolna sela posve uništena. Mnoge poznate zgrade u mjestu, kao što su zgrada Vojnog lječilišta ili Blatne kupke sa zgradom lječilišne restauracije su razorene. [4]

Postoje mnoge indicije koje ukazuju da su evakuirani i okruženi Srbi bili planirana stupica za hrvatske snage. Računali su da na osvetničko ponašanje hrvatskih snaga i gubitak stega. Tako je iako su pobunjeni Srbi gubili na svim bojištima u Oluji, velikosrpski gospodari iz Beograda namjeravali su od Topuskog napraviti novu Srebrenicu, čime bi optužili hrvatsku stranu i svijetu "pokazalii kako su ovdje svi isti i kako nema nevinih". Teze su iznijeli i hrvatski i srpski (dugogodišnji pripadnik jugoslavenske kontraobavještajne službe, pa kontraobavještajac Srbije i krajinskih Srba Slobodan Lazarević, časnik vojske pobunjenih Srba u sektoru Sjever, na stalnoj vezi s čelnicima srbijanske državne sigurnosti Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem) analitičari. Pobunjeni Srbi, kod kojih su paniku i dezorijentiranost stvorili sami Martić, pravoslavni svećenici i Milošević, bili su dovedeni u situaciju okruženosti. Tome je pridonijela i činjenica da su svi "bili svjesni da u pobunjeničkom prostoru nije bilo nevinih i da će ih, ako ostanu, sustići osveta". Iz Srbije su pak nagovarani su da ostanu i izdrže do dolaska obećane pomoći, no vrlo je izvjesno da budući da je ta pomoć na tom bojištu kasnila, to bilo zbog očekivane propagandne svrhe: okruženi pobunjenici i očekivana osveta hrvatskih snaga. [5]